Venecijanski bijenale arhitekture, koji se svake druge godine održava naizmjenično s Venecijanskim bijenalom suvremene umjetnosti, tek je tijekom posljednjeg desetljeća postao najvažnijom arhitektonskom manifestacijom u svijetu. Tko u to sumnja, odbija prihvatiti političko, društveno i kulturno okruženje produkcije arhitekture. Ranije se Bijenale arhitekture iz organizacijskih razloga nije pravo pomicao s mjesta, živio je od sjaja 1. bijenala arhitekture 1980. godine, koji je temom ‘Presence of the Past’ etablirao pojam postmoderne i fenomen arhitekta-zvijezde. Općenito su se u tom smislu održavale izložbe Bijenala tijekom posljednjih deset godina sve dok prije dvije godine Sejima nije jednim radikalnim rezom opet našla put koji vodi k izvorima arhitekture. Time je definitivno priveden kraju sistem zvijezda i njegovih taštih, izoliranih ikona. Nehotice je to potvrdio Wolf Prix* iz grupe Coop Himmelb(l)au, koji je već prije dvije godine bijenale proglasio irelevantnim, pa je i ove godine, a da izložbu nije ni vidio, objavio svoj bijesni i neprikladni komentar, označivši bijenale arhitekture besmislenim i zastarjelim, a direktoru ovogodišnje manifestacije insinuirao je fašistički odnos prema arhitekturi. Prixov primjer pokazuje tako svu tragiku jednog arhitektonskog stava koji je u neoliberalna vremena predstavljao snove o tome kako da se oholim individualističkim erupcijama i privatnim svjetovima zaodjene trijumf globaliziranog financijskog kapitala. Arhitektonska umjetnost kao kamuflaža jedne neshvatljive materijalne moći.
Ovogodišnji 13. Bijenale arhitekture se, naprotiv, vraća načelima arhitektonske profesije, a David Chipperfield tematski ga je naslovio ‘Common Ground’ (Zajednička osnova), naslov mu je u jednom razgovoru predložio Richard Sennett. Na engleskom taj naslov ima više značenja. Radi se o zajedničkoj cjelini i zajedničkoj odgovornosti, o intelektualnoj integraciji i refleksiji vlastitog stvaralaštva, o arhitekturi inherentnim konvencijama i tradicijama, pa napokon i o realnom teritoriju, kako ga označava stari njemački pojam ‘Allmende’. ‘Common Ground’ je dakle ono što mi koji se bavimo arhitekturom, shvaćamo kao zajednički jezik i tradiciju, a podrazumijeva također zajedničke vrijednosti i zajednička dobra nekog društva.
Tako je Chipperfieldu uspio u intelektualnom smislu do sada najzahtjevniji bijenale, dokumentiran popratnim publikacijama, prije svega knjigom ‘Common Ground: a critical reader’, te popraćen priredbama i panel diskusijama. Tako je osmišljen i vlastiti program za univerzitete, ‘Biennale Sessions’, čime Bijenale podupire seminare na licu mjesta.
Chipperfield je pozvao 69 arhitekata, umjetnika i intelektualaca iz cijeloga svijeta da daju svoje priloge vezane uz ovu temu za izložbe u Arsenalu i u Internacionalnom paviljonu. Kako je već uobičajeno, neke su od nacionalnih prezentacija zadanu temu prihvatile, a druge nisu. No kakvo je novo viđenje arhitekture našeg vremena ova tema zahtijevala?
Počelo je tako, da su mnogi ‘odabrani’ uz svoj prilog pozvali na suradnju daljnje arhitekte, fotografe, umjetnike, za koje su vezani duhovnom ili konceptualnom srodnošću. Svoje su autorstvo podijelili s drugima pa je broj sudionika narastao na 119. Tako su nastali clusteri, vlastiti percepcijski prostori, koji otvaraju principijelna pitanja u vezi arhitekture i njene produkcije. No ova enormna mnogostrukost izaziva također zbunjenost, prije svega u Arsenalu gdje se brojne gusto postavljene prezentacije međusobno ometaju. Trebalo je voditi računa o iskustvima ranijih bijenala i znati da uvijek samo jedan prostorni segment Corderie podnosi samo jedan prilog. Situacija je uspješnija u Padiglione Centrale gdje su pojedine izložbe prostorno dobro usklađene. Često, naime, prostorna odvojenost pogoduje sadržajnoj povezanosti. Pribrojimo li još 55 samostalnih nacionalnih priloga, treba zapravo obaviti razgledavanje ukupno 179 (!) pojedinačnih izložbi arhitekture, pa je nemoguće posvetiti se na primjereni način svakom pojedinačnom prilogu.
U doba globalne umreženosti za to više nema vremena. Već uvečer prvog dana predotvorenja bezbrojni su komentari bijenala morali biti stavljeni online na internetske stranice odgovarajućih časopisa. Ni jedan od tih komentatora u tom trenutku nije mogao ponuditi neku dublju analizu. Nikada dosada nije objavljeno toliko neinformiranih komentara preplavljenih predrasudama i krivim informacijama. Bijenale je postao žrtvom medijskog ubrzanja.
No započnimo osvrt s velikim imenima zastupljenim na centralnoj izložbi koje je Chipperfield gotovo subverzivno konfrontirao sa svojom temom kao izazovom. Iznenađujući senzibilno prikazala je Zaha Hadid povijest tehnoloških eksperimenata, prije svega na području konstrukcije betonskih ljuski, koji predstavljaju osnovu istraživanja njenog biroa. Herzog & de Meuron pokazuju impresivne modele unutarnjeg prostora svoje hamburške Elb-filharmonije i povezuju to s naveliko plakatiranom medijskom poviješću tog projekta. OMA u istom prostoru kao za prošlog bijenala pokazuju upečatljivi izbor javnih zgrada iz 60-ih i 70-ih godina proteklog stoljeća koje su projektirali arhitekti zaposleni u gradskim službama, sve to jednom dojmljivom prostornom instalacijom.
No treba izdvojiti vremena za tihe priloge manje čuvenih arhitekata. Tu je suradnja koju održavaju Robbrecht en Daem i Marie José Van Hee s umjetnicima kao što su Cristina Iglesias i Marteen Vanden Abeele. Ili Caruso + St. John, koji su pozvali duhovno im bliske arhitekte za stvaranje jednog ‘Pasticcia’, isto kao i Sergison + Bates. Ili Keneth Framptonov izbor njemu najdražih arhitekata. Ovdje možemo naići na ‘Commons’ koje danas povezuje ozbiljna i opravdana arhitektura.
Na ovom je bijenalu također riječ o povijesti arhitekture. Peter Eisenman analizira zajedno s jednim timom Piranesijeve bakroreze Campo Marzia, Grafton Architects iz Irske vode zanimljivi dijalog s velikim brazilskim arhitektom Paulom Mendes da Rocha, njemački povjesničar umjetnosti Wolfgang Wolters predstavlja nepoznatog arhitekta Maria Piana, odgovornog za brojne suptilne obnove povijesnih zgrada u Veneciji. Naslov priloga je ‘Nevidljivi arhitekt’. Veliki majstor ‘Tendenza’ sedamdesetih godina iz Ticina, Luigi Snozzi napisao je na zid: Ništa nije potrebno iznova izumiti – sve je moguće iznova otkriti.
Ali vratimo se, brojni prilozi nalaze se ovdje i sada, tu gdje se tretiraju i prezentiraju društvenopolitička pitanja ‘Commons’. ‘Bottom up’ inicijativa iz Detroita i Elemental iz Čilea. Obimno istraživanje Elke Krasny za ‘Hands-on Urbanism’, čiju je prezentaciju nakon bečkog Architekturzentra Chipperfield pozvao na venecijanski bijenale, zajedno s grupom Atelier d’Architecture Autogérée. I dakako ‘Urban –Think Tank’ iz Caracasa, kojima je žiri najzad dodijelio i Zlatnog lava za najbolji prilog centralne izložbe. Jasno je, pozitivno spominjanje priloga postaje nemogućim uslijed obilja izloženog. Pa ipak sve u svemu ostaje dojam da je Chipperfieldu naposljetku uspio ovaj eskalirajući seizmografski izvještaj o nužnosti arhitekture u svakodnevnoj izgradnji društva.
Situacija je složenija s heterogenim nacionalnim prilozima. Neki su se posvetili temi ovog bijenala, poput Sjedinjenih Američkih Država sa ‘Spontaneous Interventions: Design actions for the Common Good’ ili Velike Britanije s ‘Venice Takeaway’ i ironičnom usporedbom politike Kine i Engleske za ‘Nova sela’, Njemačke s elegantnom inscenacijom teme ‘Reduce/reuse/recycle’ ili Francuske analitičkom prezentacijom pariške periferije pod geslom ‘No Teritory is hopeless’ te Japana koji je za prezentaciju programa obnove nakon tsunamija Toyo Ita, nagrađen Zlatnim lavom kao najbolji nacionalni prilog. Također savršeno pristaje uz ovu temu prilog Hrvatske. Prezentacija Pulske grupe sa ‘Battle Grounds’ pokazuje egzemplarno teritorijalne konflikte u jednom društvu, koje interesne suprotnosti i bitke oko moći prostora još može direktno označiti, i ne skriva ih iza neprodornog zida legislativne regulative kao što je to slučaj u Zapadnoj Europi.
Drugi su krenuli suprotnim pravcem te koriste svoje paviljone kao prostorno mjesto eksperimentiranja, kako bi tematizirali ‘Common Ground’ kao prostorno iskustvo za svakoga. Tako, primjerice, u nizozemskom paviljonu motori pokreću ogromne zavjese Petre Blaisse, pa se prostor neprekidno mijenja. U srpskom paviljonu jedan stol ispunjava cijelu prostoriju i reagira akustički na dodire posjetilaca. U poljskom paviljonu umjetnica Katarzyna Krakowiak suptilnim prostornim promjenama ukazuje na stalne akustičke smetnje u prostorijama svakodnevnice, a za svoj je prilog dobila specijalno priznanje žirija. U ovu grupu spada i Austrija s interaktivnom prostornom projekcijom modeliranih humanoidnih tijela. Može se uživati u meditativnoj projekciji, ali njena namjera i poruka izjalovljuju se uslijed autoreferentnog settinga, koji se nažalost ne može objasniti.
Na kraju je Venecijanski bijenale arhitekture 2012. direktora Davida Chipperfielda dosegao stvarnost arhitektonskog potencijala našeg vremena. To je izložba izložbi u kojoj se arhitektonska profesija nastoji iznova definirati. Odgovor na pitanje može li disciplina arhitekture sa baštinom svoje povijesti i tradicije doprinijeti kulturi života čovječanstva, u skladu je s vremenskim trenutkom. Odgovore ćemo naći u tihim i diskretnim segmentima mega-eventa Venecijanskog bijenala arhitekture. Vrijeme za spektakle je definitivno prošlo.
*Banalno
Slava neka je Neronovu Neptunu.
Titanic isplovljava u zoru.
I svi viču:
‘Na čijoj si strani?’
(Bob Dylan, Desolation Row, 1966.)
Kad ne bismo znali da mediji stalno pretjeruju, gotovo bismo mogli zaključiti – kao što je to učinio Süddeutsche Zeitung – da je Bijenale arhitekture u Veneciji zaista najvažnija svjetska izložba arhitekture.
Međutim, ja vjerujem da riječ ‘izložba’ u ovom slučaju nije imala namjeru opisati izložbu, nego je ovaj pojam više označio samo događanje. Drugim riječima, okupljanje jedne privredne grane, kao neki sajam proizvoda. Drugi su kritičari propustili čak i izraziti sumnje oko svrhe ove izložbe, umjesto toga, oni odmah zaključuju kako je okupljanje, susretanje, umrežavanje ključni aspekt. I to je to!
U ovom trenutku ne odustajem od mišljenja kako značenje Bijenala arhitekture u Veneciji u smislu teoretskih rasprava sve više gubi na značaju u odnosu na svoje početke sa Strada Novissima Paola Portoghesija 1980. godine. Čak je i osobni značaj za sudionike vrlo malen kada su usporedi s Bijenalom umjetnosti. Stoga, nemojmo zanijekati istinu. Ovo je događanje jedan skupi danse macabre. U jednom gradu pljačkanja (izložba pljački) horde turista (arhitekata) mile pored slomljene infrastrukture kako bi zadovoljili svoju petit bourgeois želju za obrazovanjem (u slučaju arhitekata: taština, zavist, likovanje, sumnjičavost). Čak i glamur koji su posjetitelji navodno trebali osjetiti, lažan je zbog medija za koje je arhitekt zvijezda poput filmske zvijezde.
Istinu govoreći, sve je to šuplje, mučno, zamorno, tmurno i dosadno. Ne radi se više o živahnim diskusijama i kritici tema u suvremenoj arhitekturi, već o praznim, konzervativnim i možda populističkim ljuskama koje su napunjene prividnim značenjem. Kakvo bi to bilo lijepo Bijenale arhitekture da su osnovali forume i izložili teme koje bi omogućile priliku da se pogleda iza scene gdje se donose odluke, umjesto da se gledaju dosadne izložbe. Uzmimo na primjer raspravu oko željezničke stanice u Stuttgartu. Razloge eksplozije troškova za istaknute građevine poput, na primjer, Elbphilharmonie. Političke debate o džamijama i minaretima, drugim riječima rasprave o lokalizaciji ideje. Zašto je kolabiralo tržište obiteljskih kuća u SAD-u i kako se provodi politika moći kroz arhitekturu naselja. Te bi teme bile vrijedne rasprave – a ne tko jest, a tko nije arhitekt-zvijezda.
Međutim, umjesto toga, suočeni smo s ‘Ljudi se susreću u arhitekturi,’ a sada sa ‘Zajedničkom osnovom’. Drugim riječima: kompromis. Ne može biti gore!
Ova situacija priziva sliku Venecijanskog karnevala – može se zamisliti sve arhitekte u kostimima Pierrota, okružene maskiranim kritičarima koji plešu Dance Banale ili, još i bolje, arhitekte koji sviraju na gondolama koje tonu kao nekadašnji orkestar na Titanicu dok je svirao svoju posljednju pjesmu, a vani, u stvarnome svijetu, naš zanat pun rupa tone u nemoć i nevažnost. To je zato što već dugo vremena političari i developeri, investitori i birokrati odlučuju o našem izgrađenom okruženju. A ne arhitekti.
I dok u Rusiji umjetnici uporno pružaju otpor autoritarnom režimu, sadašnji direktor Bijenala arhitekture smatra da su ove karakteristike prepreke za našu profesiju te objašnjava u jednom intervjuu kako prostor mora biti uzet geniju. Netko bi mu trebao pokazati Pussy Riots kako bi napokon shvatio naše društvo.
Osim toga, smatram da Bijenale arhitekture u Veneciji treba biti reorganizirano.
Wolf D. Prix, ‘Coop Himmelb(l)au,’ 24. kolovoza 2012.